Sranjizam

Jedan dobar prozaista govorio je da rukopisi ne gore. To je optimistička greška. Kada su bolesnog Tinjanova odvodili iz Lenjigrada, u njegovom su stanu živjeli tuđi ljudi. Tamo je bilo hladno. Veoma hladno. Rukopisima su ložili peć, malu gvozdenu peć i nisu znali da su, između ostalog, spalili prepisku Puškinove majke sa majkom Kihelbekera.

 Bilo bi lijepo otići u Staroglatovsko, staro kozačko naselje na Kavkazu. Vozom. Moskva. Saratov. Astrahan. Staroglatovsko. Otići i umrijeti u tim planinama koje su odvajkada zarobljavale ljude, i protjerane i one koji su došli prosto tako,  po sopstvenoj volji. Puškinove planine. Ljermontovljeve. Žene Kozaka su lijepe. Kada bi govorili o njima, oni bi, kozaci, to činili sa omalovažavanjem. A u kući bi se prema njoj ponašali s poštovanjem. Smatrali su ipak ženu osloncem u životu.

 U tim stepama je, kako kazuje pijani Dmitrij Petrovski, Hlebnjikov spalio listove svojih rukopisa, da bi duže bilo svjetlo. Ali ih je zapamtio.

...

 Zadnjih dana je padao snijeg. I bole me ruke jer je omladinka teška. Tu i tamo ponešto i pročitam. Televizor ne gledam već evo četvrtu godinu. Štampu slabo pratim. Ali upoznat sam sa situacijom u zemlji i svijetu dovoljno. Na proljeće se očekuje napad Izraela na Iran. To bi moglo biti zanimljivo. Treći svjetski rat. Krasno.

 Trudim se da nosim čist veš. Pa ima to smisla. Bilo bi me stid da umrem u prljavom vešu, ili ono makar da doživim kakvu nesreću zbog koje bih morao u bolnicu. A mi smo nesrećan narod. Nama je potreban čist veš, prijeko.  Nama su i sujevjerja pogrešna. Možda smo mi crne mačke crnim mačkama. Već  dugo nisam vidio zgaženu mačku na cesti. Ali svakodnevno viđam pse lutalice kako napadaju ljude, i ljude koji napadaju pse lutalice. Iste smo pasmine, ali se mrzimo. Treba stati ukraj tome. Ili pobiti nas, ili pse lutalice. Dosad, oni su nas iznenađivali. Očekivali smo da će prvi napasti.

 Nakon pasa lutalica, treba riješiti problem gladi u svijetu. Pa ta gladna djeca Afrike se moraju zbrinuti. Možda da i njih pobijemo? Što prije to učinimo, manje će biti gladnih. Ko da ih pobije kad smo i mi gladni. Sarajevske ulice također treba očistiti od gladnih. To bi onda bio jedan sasvim solidan, smrdljivi, zaprljani, otvoreni mauzolej u izgradnji.

 Nemojte me optuživati. Ja sam prije bio optimističan. Zaista jesam. Ja sam čak vjerovao da ima smisla živjeti u ovoj zemlji. Izašao sam na izbore također. Zašto da ne? Svi naši političari se nadaju da će pobijediti. Zar nije ljudski nadati se?

 Sazreli smo za rata. Možda da napravimo barikade i da se počnemo međusobno ubijati. Pogotovo mi mladi. Doživjeli smo već sve što sedoživjeti može, i sad se strašno dosađujemo ispijajući kafe po gradu. Umjesto da uživamo u neimaštini, mi kukamo. Daleko od toga da mi želimo neku promjenu, ili da izađemo na ulice uzvikujući neke besmislene parole. Ma dajte molim vas, ko će još iole normalan u stanju elementarne nepogode izaći na ulice? Osim ako se neće šetkati sa psićem, djetetom, djevojkom, mužem ili nekim drugim lutajućim objektom, po ovom predivnom snijegu. Dakle, možda neki nasilni akt da počinimo na ulicama grada, pa da se makar nešto radikalno desi. I nemojte da mislite da sam ja loš čovjek. Ja samo sve ovo, kao i vi, previše olahko shvatam. Posljednja stvar koja me još motiviše je kako da završim ovu svoju priču. Ali ni tu nema mnogo dilema.

Jedina moguća solucija za ovako apsurdne likove poput nas, je jedna apsurdna smrt, u jednom apsurdnom dvoboju. Mislim da ćemo čak Donkihotovski grabiti naprijed. Ali nismo u stanju da odredimo protivnika.

 Mi danas skačemo s krovova kuća da bi nas ljudi vidjeli. Pa dobro. A kad bi nas neko pokušao ubijediti da to nije nešto s čim se možemo podičiti, natjerali bi ga da ode na ljekarski pregled. Jer kod nas to mora biti tako. Kuća pos'o, pos'o kuća-a ni kuće, ni posla. Mi smo pristali da naše mozgove siluju, pobiju i popale, jer je lakše da oni za nas misle. Skromni smo prema našim političarima, nećemo se s njima složiti, ali ćemo očekivati da se oni slože s nama. Šta možemo kad smo svi mi loši ljudi sa dobrim namjerama, a oni su na suprotnoj strani.

 Ali jebiga, sve je ionako naopako. Smrt nas ne ubija kao život, ili, od sudbine se ne može pobjeći, sudbina će pobjeći od nas. Pored ovakve omladine, ne moramo da brinemo za budućnost, Kanade ili Australije. Zbog toga što bumerang bačen odavdje, više se ne vraća.

 Mi smo jedna genijalna Domanovićeva Stradija u praksi.

 Ja sam se zaljubljivao u razne ljepotice. I dalje ih volim. Hvala im na nekim trenucima. Ali mi je dosadno sa njima. Neke sam varao sa najboljim prijateljicama, samo da im pokažem da im to nisu najbolje prijateljice. No dobro, ne treba se raspravljati sa ženama, osim ako nisu izmišljene. Pogotovo sa današnjim brkatim napuderisanim spodobama sa sve štiklama, prorezima, dekolteima itd. itsl. Sve one u svakom trenutku znaju šta hoće. Samo, ne znaju kad je taj trenutak. Sve su one sa 16 godina tako divne i tako učtive. I stidne štaviše. Kao Medićijeva Venera. Ja mislim da te mlade balavice treba da zabrinu ove odraslije djevojke, jer ove mlade žele da zauzmu njihovo mjesto. Otkako imam kablovsku, siđem ponekad dolje da pogledam koju emisiju. Neke životinje imaju osobine kao i ove djevojčice. Ostale volim.

 Pa neka nam je ovako kako i jest. Svi mi, u ovakvoj neimaštini patimo od izobilja slobodnog vremena. Zato ja poštujem naše političare. Sve što kažu je kratko i nerazgovjetno. A i nemamo vala strpljenja za duža objašnjenja. Pametnije je ustanovljavati ko je iz Foče, a ko starosjedioc. Rekao sam ja to već, da se poubijamo između sebe već jednom? Pa nek se zna ko je Sarajlija, a ko došljo. Nema tu šta, ako se svi slože i ja ću glasati za promjenu. Makar u broju stanovništva. Dok nije popisa. A kada dođe popis, bit će kasno. Tada će se nakon dugo vremena, znati ko u koji tor pripada. U socijalizmu je 2 i 2 bilo 4. U kapitalizmu također, ali kakva razlika.

Po povratku iz Beograda, Tin Ujevic je, prosavsi Imotski, Zagreb, Split i Brac, svratio u Sarajevo. On u njemu nije zivio, u njemu je boravio. Jedne noci, ocevici su se poslije kleli da je bila decembarska, 1934-e, svratio je u dobro mu poznatu, marindvorsku kafanu. Bilo mu je dosadno, podrazumijeva se. Sjeo je u cosak, pored stare izanđale ruske peci koja je, kad bi je gledao spolja, kroz staklo, izgledala nekako elegantno. Ali samo spolja. Svoj otrcani kaput, ciji su rubovi bili uveliko izresani, je lezerno prebacio preko stolice, a sal je kulturno i odmjerenim potezima savio na stolu. Sjeo je licem okrenut prema ulici. Utom mu pridje konobarica, i gledajuci ga svojim tupim pogledom, punim sjete, upita sta gospodin zeli, a on joj sa smjeskom odgovori: travaricu, bez vode. Zaustavimo se na konobarici. Bila je ruzna... Nakon par trenutaka donese sta joj je receno. Travaricu, bez vode. 'Izvolite gospodine.' Zahvaljujem, ljupka damo, odgovori joj Tin gladeci desnom rukom svoj pozutjeli brk. Dok se okretala on je lijevom udari po guzi, nekako nezainteresovano. Onako, kafanskog reda radi. Konobarica ispusti neki neartikulisani zvuk odobravanja i osmjehnu se.. Ujevic je pio travaricu i gledao kroz prozor. Bilo mu je strasno dosadno. Dvoumio se, da li da napise na parcetu papira neku epohalnu pjesmu, za kasnije narastaje, ili ne... 'Jebo pjesmu. Djevojko! Moze jos jedna, dupla! Moze sad i jedna casa vode, sta se ja glupiram, niko ne pije bez vode ovo govno!' 'Stize!'- odgovori. Zvala se Sanela, i imala je nekih 50-tak godina. 'Izvol'te gospodine. Vi ste onaj slavni pjesnik jelde? Poznala sam ja vas.' ' Jesam kurac slavan-odbrusi joj Tin. Ja sam govno koje luta po kafanama, gledajuci ko ce mi platit pice. Ako se ovdje ne skupi svijeta, ja ti nemam od cega ovo platit.' Nema veze, gospodine', -rece Sanela dok mu je prelazila rukom od koljena pa navise, unijevsi mu se u facu. 'Doci ce vec neko, ne brinite se. A i ako ne platite, ljudi smo, rijesit cemo, jel tako?' Tin Ujevic srknu duplu travaricu u sekundi, okrenuvsi od nje glavu, i naruci flasu votke. Sanela donese i sjede pored njega. 'Reci mi nesto hmmmm... O sebi, Sanela.'-s rukom ispod brade, sto je odavalo izgled filozofa, rece joj Tin, zaintrigiran njenim licem. 'Pa znate, ja sam iz željeznog Polja, to je tamo kod Žepča. I ja vam nemam nikog zivog od rodbine. Ni djece ni covjeka. Nisam isla u skolu, cuvala sam ovce kod djeda. Da ima ista zanimljivo o meni, dosad bih vam vec rekla. I eto, bog dade, zaposli me Hamo kod sebe ovdje. I dobro mi je fala bogu. Znam ja Hamu otprije. Nije neka para, al meni dosta. A i nek sam vala pobjegla iz onog Žepča u Sarajvo, da vidim malo svijeta.' Tin je zgranuto pogleda:'Aaaa Sanela, koji si ti jetim, sto mu gromova. Pa ja ne znam da se o tebi ista moze napisat. Zaista. Evo, meni nije pala ni jedna strofa na pamet. De idi malo do sanka pa navrati kasnije, da vidim mogul sta skontat.' '- rece joj vidno zaintrigirani Tin. Haj dobro gospodine. Samo molim vas, ja sam vrlo osjecajna, znate, ubacite nekih lijepih rijeci. Vi to znate ko niko. Ih, cula sam ja- smjeskajuci se, odgega se kao guska prema sanku.' 'Dobro, dobro, de ti malo tam.'-odmahuje Tin zavrativsi glavu prema plafonu. 'Hmmm... Sanela iz Žepča. U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenik Žepča, polja Željeznoga. I bljesak slavna šestopera, i miris (miris) Sanele. Tamo, tamo, Saneli da putujem, tamo, tamo, o Saneli da tugujem; da čujem one stare pjesme, da Sanelu ko u bajci tresnem; da više ne znam sebe sama, Sanela se jebe ko Dalaj Lama. 'Hmmmm, ja kurca i pjesme.. Eee Sanela!-dreknu se Tin. Sanela, izvini, ne moze majke mi. Onda, glupo ti je i ime! Nemam bona sta pjevat o tebi! Ubi me, nece i nece! Sta cu ti ja, sto nemas drugaciju biografiju!' Sanela poce plakati za sankom. Kako je bila tek ruzna kad place. Proklinjala je i zivot i pjesnike koji je ne mogu opjevati i sta sve ne... Tin Ujevic rece da ga boli ona stvar sto ona place te da joj je pametnije da smisli drugo ime. Onda skide sesir i iz svoje prljave kose koja mu je padala po celu, zamislite ovdje neke bestselerske opise, izvadi par buha i stavi ih na sto. Ocrta im prstom imaginarnu liniju i natjera ih da se utrkuju. Ova krupnija je odmakla u startu. Moglo se odmah pretpostaviti da je jaca. Taj prizor rastuzi Tina i, on poce plakati. E jebo ti Krklec mater! E sto mu bogova, nepravda, ne-pra-vda!-poce se derati Tin. Stade lupati rukama po glavi i vikati sto jace moze: Segregacija! Se-gre-ga-cija!-pri svakom slogu razdjeljujuci kosu prema usima. Mars mi iz kose nemani! Velike, tutanj! Tu-tanj! Istog casa! Cupajuci kosu, po stolu su se zaista pocele okkupljati, kao na seoski zbor, buhe na cijoj se velicini moglo pozavidjeti. Tin je vec podosta popio, te ih stade udarati pesnicom. Kako bi koju dokacio, ostajala bi samo crna mrlja na stolu i na dlanu. Odista tuzan prizor. I to cak rastuzi Tina. Poce kupiti one preostale buhe sa stola i vracati ih u kosu izvinjavajuci im se: Oprostite mi, oprostite mi ljubljene moje! Suze su mu kapale po prljavoj bijeloj kosulji koja je bila istrpana iz pantalona. Udarao je nogama od pod. Kakve su to samo cipele bile. Na jednoj nije bilo pertle, a na drugoj se kao nesto malo i naziralo pri dnu, u nekom pokusaju od čvora. Sanela je stojala ukoceno i gledala Tina Ujevica kako cas skace pored stola, cas se kao retardiran baca po stolu s rasirenim rukama. Kad je opazi on se uozbilji i kroz plac se dreknu:'Sta gledas, dodji ovamo!' Sanela pretrnu od straha. 'Eto me, eto me gospodine'... Pridje i instinktivno se nage preko stola. Tin odveza špagu oko svojih pantola i spusti ih. Nije imao gaca. Njegovo splovilo je bilo spusteno. Malo ga prodrma i primjeti se kako ud osjetno raste. Krv je dolazila u njega... Zadize Saneli suknju i skide joj gacice do koljena. Ona se, jadnica, osloni rukama na sto. 'Hajde, gospodine, stavite ga molim vas.' I Tin Ujevic joj ga stavi, teatralno, kao u sloumoušnu. 'Aaaah!'-jauknu Sanela, znalački. U biti, nije nista osjetila. Tinov kurac je bio pičkin dim. A Tin poce zabijati jace i jace, u stilu porno-glumca. 'Sta je Sanela kurvo, sta places!? Boli li te, aaaa, boliiiii jelde!? Nek boliiii! Mene duuusa boliiii!' Valjalo bi napomenuti da je nas pjesnik izvodio smijesne pokrete kukovima, ali u neku ruku ipak skladne. 'Boli boli gospodine, bas me ono boli!'-derala se i Sanela da ne bude ofirno. Sto se ljuljao, votka se njihala u dnu boce. Sanela je malo i dahtala, a Tin je slagao neke retardirane face i plakao dok je zabijao Saneli, sazada, u stilu Šiptara iz niskobudzetnih Njemackih pornica. Nakon minut i pol, odluci da istrazi i druge otvore. Nije islo. Bila je cvrsta. Tin poli votke po njoj i kliznu kao da sto godina nije vadjen. Bas kad je poceo zapadati u stanje duboke ekstaze, Sanela kriknu:'Vadi ga, usra' se!!!' I Tin Ujevic ga izvadi. Sanela dobi takav proljev da je poprskala naseg pjesnika skoro do lica. Otrca u ve-ce, a Tin Ujevic osta skamenjen, gledajuci u svoju kosulju. 'Pu maaaajku ti tvoju... Šta mi ovo uraaaadi Sanela!?'-zadera se Tin… Sanela nije odgovarala. Vise joj nije bilo do razgovora. Nas boem, bog svih kasnijih pjesnickih narastaja, koji ce vec u srednjoj poceti planirati da od svojih spomenara načine knjige i doktrine, znajuci da ce im to neko objaviti, nadje se u nezavidnoj poziciji. Morao je dovrsiti zapoceto, rucno. Nakon par trzaja, svrsi po kariranom, crveno bijelom, Toma Zdravkovic stolnjaku. Obrisa ga od rub kosulje, teatralno i sa nekom majcinskom brizljivoscu, i sjede na stolicu. Sali i ono malo votke i poce plakati… Noc se vec pocela spustati na Sarajevo, kao pijan dimnjacar niz krov, tromo. Noc, kao i svaka druga noc. Nije nigdje vjetar zavijao niti se svjetlost sa lampi prelamala preko stakala, dok bi zaljubljeni parovi nestajali niz ulicu, kao sto to cesto znaju raditi na kraju prica. Nego, eto, tek neka najobičnija Sarajevska noc, zanimljiva i pjana koliko i zimsko bošnjačko sijelo.. I kafana se polahko poce ispunjavati... Svi su se, onako elegantno i uctivo, smijali usranom Tinu Ujevicu kako sjedi i place...

Zima je bila. Decembar 1994-e. Dobro se sjećam. Meni 6 godina. Napokon sam, nakon par sedmica, ubijedio babu da me povede sa sobom na liniju. Mama je tu bila posrednik, progovorila je koju u moju korist, svaka joj čast. Mrak je već bio pao, kad je babo rek'o da se počnem oblacit, vidljivo namrgođen. Mama me je izvela u hodnik. Obukla mi je zeleni skafander koji mi je tada bio velik. Rukavi su mi visili skoro do koljena. Nogavice mi je strpala u čizme. Nabila mi je neku šubaru, ne znam ni odakle joj onakva kapa, na glavu, i omotala mi šal oko vrata. A ja stojim na sred hodnika, onako malehan, i upeo se ko oficirska kobila. Nije mala stvar na liniju otići. Kaže ona meni, ned'o ti bog da se glupiraš gor', fasov'o bi da znaš. Ma dobro mama, neću-govorim ja njoj. I slušaj, kaže, ako vidiš četnika, ne d'o Allah, nemoj da bi galamio il' šta. Neg' ćeš vak'o babi pokazat... Te ode tamo na kraj hodnika, čučnu pored ormarića i poče mi nešto sa dva prsta išaretit. Gledaj me vam'o magarac kad ti pokazujem! Ma gledam bona. Vidis li, 'vako ćeš mu pokazat. I onda 'vako pokaži tam prema četnicima. Dobro mama. U tom se babo pojavi, onako velik i s puškom u ruci, na hodniku, i reče: Gerilac, hoćemol'? Haj'mo, rekoh... Al' čekaj, rekoh, nemam bolan nikakvog oružja. Kako ću na liniju bez oružja? Hajde bolan kakvo oružje, šta se glupiraš, mrš ispred mene! A neću, hoću i ja nešta, počnem se ja kreveljit. Tu ti mama priskoči, te mi donese iz sobe, ni manje ni više, babinu zolju. Evo ti magarac jedan, drži... Nemoj da te džavo navrati da prema licu okrećeš. Ma neću mama, sav sretan odgovaram. Natrpa mi mama još par granata u rusačić i krenemo. Hladni vjetar me sasječe već na ulaznim vratima. Tu sam se čak i pokolebao, da li da idem, ili da ostanem u toploj sobi. Ali nisam se dao tako lahko. Uprtim ti ja onu zolju i za babom. Noć je bila mrkla, kao iz najstrašnijih priča. Babo gatlja naprijed, a ja iza njega kaskam. Ona zolja mi je već otežala, pa malo malo, prevali me u snijeg. Babo se okrene, ideš li mali?-a ja brže bolje se uspravim, ma idem bolan, neg me čizme žuljaju pa neću da žurim. Negdje na pola puta do rova začu se pucanj iza nas. Onda se na nebu pojavi neka svjetlost. Kasnije je meni babo rek'o da četnici imaju neke svijetleće metke i oni ti njih 'vako ispale u zrak i osvijetle sve dol' na zemlji i vide imal' koga. E te metke su i sad ispalili. Onaj bljesak mi je išao pravo u oči. Nije prošlo par sekundi, prva granata pade nedaleko od nas. Babo se baci u snijeg, gore jedno dvadesetak metara od mene. Dreknu se da legnem. Neka babo sam da jednu ispalim. Ja ti brže bolje iz ranca izvadim jednu granatu i ubacim je u cijev. Kleknem na jedno koljeno i naciljam... Ciljao sam ga dobrih deset sekundi. I opalim... Kad je to puklo, bacilo me najmanje dva metra nazad. Ništa čuo nisam. Babo mi pritrča, puce mi šamar dva i ja dođem sebi. Kroz smijeh mi reče, dobro je gerilac, pogodio si ih, požuri sad, valja stić' do rova... Bio sam presretan što sam pogodio četnike. A ja onako mali, 6 mi godina tek. Ljeti se i ne vidim iz trave. Požurimo ti mi, i za desetak minuta stignemo do rova. Kad, u rovu već sjede ove komšije, njih sedam, osam. Hajde to sve, ali kad sam vidio da je Alija poveo Hamu, nisam mog'o doć' sebi od radosti. Hamo je moj najbolji jaran. Mi smo vršnjaci. Druga kuća od moje. Odrasli zajedno. Đe si Hamo, jebo te led! Evo me, otkud tebe bolan. Eee, rekoh, doš'o sa babom. Moram ti se pofalit. Jesil' čuo maloprije ono što je puklo? Jesam bolan, mi se prepali ko išta... To ja ispalio granatu iz zolje i uništio im jedno mitraljesko gnijezdo. Eno sad.. Jesam bogami... Pa šta, ja sam dosad uništio najmanje pet. Ejs, pet.. Jesam Allahami.. Pitaj u mene babu ako ne vjeruješ... E da znas da hoću... Alija, jel bogati ovaj tvoj dosad uništio pet mitraljeskih gnijezda!? Meni rek'o da jest! Jest bogami, neću duše griješit, reče Alija i nastavi se kartat tamo s ostalim. Eto vidiš da jesam.. Pa šta i ja ću ih dvaes' uništit. Hoš' malo sutra. Hoš' da se kladimo? Hajd hoću. Hoš' bogati. E hoću bogami. E hajd. U šta ćemo? Ja izvadim autić iz skafandera i pokažem Hami. Evo Hamo, ovo mi je najdraži autić, znaš i sam. Ako večeras ne skinem nijedno, tvoj je. Al' nemoj da bi babi mom rek'o da sam ponio autić na liniju, ja bi' rek'o Aliji da si mu piš'o u gepek. Neću bogami. Dobro.. Šta'š ti meni dat ako pogodim? Evo ti, i izvadi iz džepa, ovaj crni traktorčić. Dobio ga ja na tomboli ljetos. Al' nemoj ni ti reć' mom babi da sam ja ovo ponio. Neću bogami. Pa hajd hoćemol'? Pa hajde, al' šta ćemo njima reć'?. Ma ja ću to sredit... Alija, moremol' ja i Hamo malo kroz tranšej puzat!? Nećemo daleko bogami! Alija je bio na potezu, te nam samo mahnu rukom i dobaci da ne idemo daleko, jebaće nam majku. Ma nećemo Alija Allahami! Ja uprtim zolju i desetak bombi, a Hamo mahne mitraljez. A 6 nam godina obojici, bogda bog dao. I krenemo... Išli smo nekih deset minuta kroz tranšej, i odmakli smo već podaleko, da nismo ni primjetili da se i ne vidi vatra iz naseg tranšeja. De Hamo da malo odmorimo, crk'o sam. Hajd more vala, kaze Hamo. I sjednemo na neki balvan... Hamo je nosio neke crne pantole. Nogavice su mu bile strpane u čizme, baš ko i meni. Im'o je rozu bundu, onu iz merhameta, s onim nekim ovčicama na postavi. Na glavi crna kapa. Gledaj ovo, kaže Hamo, i trznu iz džepa lizalo. Joj Hamo odakle ti ovo!? Eeee, kaže, donio nam tetak iz Vareša šećera vreću, te mati zapekla u šerpi. De probaj... Probam ja, hoće mi nešto bit. Liznem jednom, dvaput, pa triput, Hamo mi opali tač. De bolan nije ti rođendan, de da i ja... Evo, rekoh. Lizne i Hamo koji put, stučemo ga ko da ga bog nije ni dao i krenemo dalje... Vidiš onu vatru tamo? Vidim, kažem ja Hami. E tu su ti četnici. Nemoj srat. Jesu bogami. Hajmo brzinski do tamo, dok nas babo nije skonto. Hajde... I požurimo mi. Za dvije tri minute smo im prišli na pedesetak metara. Tu ti se mi u jednom žbunju pritajimo. Počnemo kovat plan... Hamo, ja ću ovdje ostat sa zoljom i bombama. Ti pretrči tamo desno do onog hrasta. Ja kad ispalim granatu, ti ispali jedan rafal. Onda, kad te skontaju, brže bolje otrči tamo, desno još, pa još jedan rafal, pa se vrati na početnu poziciju, i sve tako... A ja cu prić' dol' do onog drveta, da mogu dobacit bombe. More, kaže... E hajde... Tu ti se mi izljubimo, izgrlimo, baš ko vel'ki. I Hamo krene tamo desno. Prije nego što odmače, okrenu mi se, i dobaci mi svoj crni traktor. Kaže, eto ti pa ćeš mi ga kasnije dat, mene žulja. Ja gledam u onaj traktor, pa u Hamu, pa u traktor.. Dobro Hamo. Hajde, sretno... Rusačić stavim ispred sebe i uzmem jednu granatu. Poljubim je, k'o kad igrač ljubi loptu kad hoće pucat penal, i stavim je u cijev. Hamo se već sakrio kod hrasta. Dade mi znak da je spreman. Ja zolju na rame, naciljam, i bum... Pogodim direkt u rov... Zemlja, snijeg, granje, iskrice od vatre,sve odleti u zrak... Najednom tišina... Ja i Hamo manji od makovog zrna... Kad, četnici ispališe jedan rafal... Pa drugi... Napamet su gađali.. Nijedan blizu nas... Hamo im uzvrati... Jednom, dvaput, triput... Četnici skontaše odakle puca, te usuše po onom hrastu... Hamo brzinom munje otpuza desno nekih dvadesetak metara, te usu rafal po njima... Ja sam se već prišunjao dolje, blize rovu i legao na snijeg... Četnici opet po njemu počeše pucat... Al' u prazno, Hamo se već vratio na početnu poziciju i puca po rovu kao veliki... Ja skočim, izvrnem osigurač, i bacim prvu bombu... Pade pored rova... Četnici skontaše gdje sam i počeše pucat po meni... Srećom, sakrijem se iza drveta... Hamo mi priđe desetak metara bliže i dade mi znak da čekam... Onda poče pucati nasumično u pravcu rova... Ja iskoristim priliku te brzinski uzmem dvije bombe, izvadim osigurače, i hirurškom preciznošću ubacim direktno u rov... Prije nego što sam ćuo da su bombe eksplodirale, ugledah četnika izvan rova... Ispalio je rafal u pravcu Hame... Onda pogledah prema Hami i vidjeh da leži na zemlji... Hamo, moj najbolji jaran, vršnjak, šest godina i meni i njemu, je ležao mrtav... Tu se ja već izgubim, dobijem neku snagu, skočim iza onog žbuna, trznem dvije bombe, izvadim im osigurače i počnem trčati prema rovu urlajući... Pritrčim direktno iznad rova.. Prije nego što sam bacio bombe vidio sam četiri četnika, ranjena, kako mijenjaju šanžere na puškama... Zatim, eksplozija, strašna... Sjećam se samo da sam pao na snijeg i da sam stigao da izvadim Hamin traktorčić iz džepa... Pao sam u komu u kojoj sam bio više od pola godine. Kad sam se probudio, rat je već bio završio. Oko mene je bilo nekog svijeta, prvi put ih vidim. Poznam babu i mater odmah, izgrlim se s njima. Gradonačelnik me pomilova po glavi i dade mi neku zahvalnicu, da sam kao neki heroj grada... Upita me šta se desilo, a ja mu odgovorih da se sad baš i ne sjećam... Pogledam oko sebe i skontam da sam u bolnici... Srećom, čitav sam bio... Na stolu pored mene ugledam Hamin crni traktorcic... Babo, rekoh, đe je Hamo? Hamo je pogin'o sine... Ja i Hamo smo na jesen trebali krenuti u prvi razred...

 Bauk kruži Sjevernom Afrikom. Bauk Zapadnjačkih mesija. Libija je u ratu. Al Jazeera sve prenosi 24 h dnevno. Francuska, Danska, SAD, Norveška, Velika Britanija, Italija,  kroje sudbine ovih dana. Vode se bitke i na zemlji i u vazduhu. U Libiji umiru djeca.

 Neko, u ime nečega, puca u ljude.Zamislite Francuske avione kako ispaljuju raketu u neki objekat. Raketa stiže do cilja. Strašna eksplozija. Dim. Komadi stakla, betona, čega sve ne. Dim se razilazi. Mrtva djeca leže u krvi. Bez udova. Pokušajte zamisliti tu mrtvu djecu. Njihovi udovi razbacani po ulici.

 Ovih dana su, neki ljudi, u svojim glavama, kreirali sliku na kojoj su oni prikazani kao bogovi i zastitnici, nekoga.

 Da li je ovako, nijemo, svijet posmatrao rat u Bosni? Sarajevo je dva puta bilo u centru svijeta. 84-e, zbog Olimpijade, i 92-e kad smo bili opkoljeni u ovoj maloj Sarajevsko-Zenickoj kotlini, kao u kavezu. Nas su ubijali. Klali. Palili. Progonili. Kako je svijet gledao na to? Kako su mogli ikako samo gledati? Svijet nije smio dozvoliti da Srbija napadne Bosnu i Hercegovinu. Neko je morao učiniti nešto. Mi nismo smjeli ginuti. Na ovu zemlju je ispaljeno hiljade i hiljade hitaca, bombi, raketa. Na Bosnu je ispaljeno sve što se moglo ispaliti tada. I dok smo mi ginuli, vani je svijet postojao. Postojale su svakodnevnice. Ljudi su išli na posao. Djeca u vrtiće, u škole. Parovi su se jebavali na parkinzima u noćima dok su nad ovom zemljom neki pokušavali krojiti sudbine. Dok je neko svim silama radio na tome da istrijebi mene i tebe, negdje u Njemačkoj se neko jebao na parkingu. I eto, baš je nekog boljela ona stvar što je, naprimjer, 18 jula 93-e ovdje neko poginuo. Neke jest, budimo realni. No to su bili neki obični ljudi, sitni i nevažni.

 Danas slušamo vijesti sa sjevera Afrike. I tamo, ma koliko nam to daleko djelovalo, ljudi ginu. Nemoguće je opisati kako ljudi ginu. Njih više nema. Dok čitaš ovo, u Libiji je neko poginuo. Evo, baš sad!

...

 I ti i dalje nastavljaš ovo čitati. A prije tri sekunde je neko umro. Iznad tvoje kuće ne lete avioni. Ne čuješ pucnjeve. Bespomoćne vapaje. Sve ti je u najnormalnijem redu. Slušaš muziku, zavaljen u fotelju možda. A prije deset sekundi je možda neko dijete umrlo. Leži mrtvo, u krvi.

 Neko je ubio dijete u Libiji. Zašto? Koja naftna bušotina vrijedi života jednog djeteta? Koji Muamer Gadafi vrijedi života nevinog čovjeka? Koja to Amerika ima pravo krenuti u rat? Otkud jednoj Francuskoj pravo da bombarduje nečiji dom? A tek jednoj Danskoj? Norveškoj? Velikoj Britaniji? Otkud pravo jednoj Italiji da ustupi svoj aerodrom za polijetanje aviona. Ti avioni sa Sicilije, oni nose smrt. Kroz noć lete da ubiju nekoga. Avioni ubijaju ljude. Ljudi ubijaju ljude. U Libiji. Koji ljudi? Kakvi su to ljudi? Neko dijete večeras mirno spava dok njegov tata ispaljuje iz aviona rakete negdje dolje, na Libijsko tlo. A nečiji tata je ostao večeras bez svog sina. Taj nečiji tata je večera heroj, a nečiji pobunjenik.

 Sa distance posmatrajući, bez osjećaja, ti ljudi koji će poginuti.. oni su žrtva koja je neophodna. Šta je jedan čovjek? Cijeli svijet neće propasti ni ako ih hiljadu pogine.

 Neki Muamer Gadafi postoji dolje, u Libiji. I zbog njega vojnici iz par država ubijaju nevine ljude. To se nije smjelo dopustiti. Ali dopustilo se. To se moralo zaustaviti. Postojalo je milion razloga da se stvar završi na drugi način. Bukvalno milion načina. Zamislite, od milion načina, oni su izabrali rat. Rat. Rat. Riječ rat. Rat. Rat. Rat. Rat. Ova riječ više i nema smisla nakon par ponavljanja.

 Svaki konflikt se može riješiti mirnim putem. Neko se borio za mir. A neko protiv rata. A to, ko je prvi počeo, laž kaže da je istina prva počela. Ne zna se ko je prvi zapucao. Sigurno je samo da oni nisu oklijevali da odgovore. Djeca u Libiji su iznenadila neprijatelja. Očekivao je da ona prva napadnu. Zapadnjačke mesije su htjele da rat što prije završi, te su ga prvi i započeli. A kad su već krenuli, neće obustavljati paljbu sve dok rat ne prestane. Jerbo, što je duži rat, to su bliže miru. A ako na kraju ispadne neriješeno, nije strašno. Vadit će se slamka da se vidi ko će da piše historiju. A ja i ti znamo ko će ovdje da piše historiju.

 Djeca u Libiji ne spavaju. Granatiraju ih i danju i noću. A zapadnjačko-mesijanski vojnici ne krvave ruke. Krvi je tek do koljena...

 Rat pa mir. Tako će se svima ugoditi. Nije svaki rat isti, ali je rat sam po sebi zločin. I da, ne postoje ratni zločini. Rat je zločin. A svi ovi vojnici koji ubijaju ljude će se nadati da im bog neće suditi za sva zvijerstva koja će počiniti. Pa zar nije ljudski nadati se?

Kažu da narodu treba vođa. Libija ga ima već trideset godina. Od frenetičnog aplauza se nije ni moglo čuti šta je govorio. Što je prisutne dodatno razgaljivalo. Pa će kasnije imati nekog na desetak godina. I on će biti nepogrješiv. U to će biti ubijeđeni. Pa će ih onda početi mijenjati svake četiri godine. Ali ni oni neće valjati. Jer, najbolja je ona vlast koja tek treba da dođe. Pod uslovom da nikad ne dođe.

A Libija će dobiti novu vlast. I bit će to pravo osviježenje za satiru... Možda i Libija ugleda svjetlo na kraju tunela, i to ne jednog.

 Ja ne umišljam da svojim pisanjem mogu nešto promijeniti. Ali, neću ništa ni da prešutim. U dva reda ja spasim svoju dušu. I to mi je teško prihvatiti.

Tri, dva, jedan.. Eureka. Više se ničeg ne sjećam...

Kao malog, babo me je tjerao da idem u džamiju. Tu u drugom selu. A meni se nikad nije išlo. Šta ću u džamiji? Niti se možeš tu igrati lopte, žmire, ganje, ništa. Imali smo ovog jednog hodžu, mlatio nas ko' dušmane. Mene i amidžića najviše. Nas je hodža mrzio. Uvijek mi. Neko nešto uradi, odmah ja i amidžić fasujemo. To je bilo normalno, da hodže udaraju malu djecu. Al' bili smo najbolji u Ilmihalu. U po' dana u po' noći, islamske šarte smo znali i ja i amidžić. A tek recitacije? Pička mu materna, meni je hodža za hatme uvijek davao istu recitaciju. ''Buktinja islama''. Nešto se tu Zemlja okreće sa mjesecom i milion alahova se čuje sa munara, i deru se mujezini, i buktinja islama nikad utrnuti neće. I dobijem šećerke. To su one hairli bombone. Mislio sam da ih ima samo u džamiji. Dok mi iste takve, zelene, nije donio dedo sa koride na Čevljanovićima. Evo i mog dede. On ne klanja. Nije od tog posla. On radi povazdan na njivi. Tako da on i ne mora klanjat. Otklanja to neko i za njega. A ne voli nešto ni hodžu. Moj dedo kaže da je moj hodža komunjara svoje vrste sam' ne smije kazat da ga ne otjeraju iz džamije. Moj dedo neće ni na hadždž da ide. Nol'ko para izdavat, može se dvije godine sijat. Ma možda bi on i išao, al' ja sam učio iz geografije da je dolje, na Ćabi, prevruće. Ko' u džehenemu. A moj dedo ne može puno na suncu. Tako da on ne smije na hadždž. Da umre među onoliko svijeta. Al' hajde i to, on meni kaže da dolje ima svakakvih budala. I oni ti ovako uzmu kamenja pune džepove i gađaju neke bandere. Pa se šišaju na nulu, od vrućine. Kasnije idu i trče do jednog brda, pa brže bolje nazad. I sve ti ima obilježeno kuda smiješ trčat. Neću vala ni ja na ćabu. Ja nisam imao pojma šta znači komunjara, ali mi je zvučala zanimljivo ta riječ. Komunjara! Dedu sam zvao komunjarom. I babu. I mamu. I komšiju. I hodžu. Al' tada sam fasovao. Radili mi Ikindiju i hodža nam pokazivao kako se ona klanja. Kasnije je izveo mog amidžića i rekao mu da pokaže kako se klanjaju suneti. Suneti, to je isto kao prvo poluvrijeme na utakmici. Samo što sam ja čuo da se na ikindiji smije prvo poluvrijeme i preskočit. Ovaj nije znao ni koliko ima rekata. Priznajem da sam mu šaptao iz zadnje klupe, košarka, četvrtine! Da hodža ne skonta. Mogao ga je hodža ubiti, al' nije znao. I onda skoči hodža da ga udara. Ja ni prve ni druge, skočim, i iz sveg glasa, halo, komunjaro! Nije nam se ni sabah sleg'o, a ti pitaš ikindiju! Nemoj ga udarat'! Hodža pocrveni kao fes. Skoči preko klupe, uhvati me za uši i odvede u drugu sobu. I amidžića je. E sve i da je nekad bilo boga, ubio ga je u nama. Prvo nas je mlatio štapom. Pa kad je pukao, onda nas je udarao Ilmihalom. Neću to nikad zaboraviti. Uši su nam bile crvene kao štop svjetla u Juge. Plakali smo, moralo se. Prošao mi je sve i jedan šart kroz glavu. I Kako Mirza žuri na pouku, i Buktinja islama, , i Svako dijete dobro znade ga da otac majka ljube, i šta sve nije. Ali šta će čovjek onakvoj budali od hodže? Hodža je, đaba, ne smiješ ni reći babi. Da dobiješ duplu porciju. U selu je hodža bio svetinja. Njega ne smiješ dirati. A on mlati Ilmihalom. Hodže su božiji ljudi. Oni pričaju s bogom. Tako smo ja i amidžić mislili. Mlatio nas je svaki vikend. Za sitnice. I mi smo trpili. Moralo se. Sve do jednom. Sjećam se dobro, ljeto bilo, subota. Krenuli mi u džamiju. Nismo naučili neko sure ni ja ni amidžić. Ne znam sad koje, al' bilo je u njemu pola metra. Dođe hodža. Svi znaju koga će prvo pitati. Tako i bi. Vas dvojca'! Dolazite dol'! Prid mene! Ja i amidžić dođemo. Sjedite! Mi sjednemo. Eh, da vas čujem, pa reče nešto zajebano, ništa ga skontali nismo. Mi šutimo. Ne čujem vas! Mi opet šutimo. Šta ću kad nismo naučili? Igrali lopte vazdan. A to vi momci niste naučili!? Eh, saćemo' vidjet' čija mati crnu vunu prede. A dosad mi mati isprela vune ko' odavdje do Ćabe i nazad, ako ćemo tako gledati. Pa skoči hodža, a skočismo bogme i mi. On za štap, iza peći, mi za musafe, sa stola. On na nas, mi na njega. Nas je dedo uvijek učio da ne treba prvi počinjat. I nismo. Dokuči ga amidžić musafom u glavu, obori ga odmah. Spade mu fes ko' s kruške. Dobro ga je opaučio, neću duše griješit. I to ćoškom. A debeli još oni musafi, i to sa prevodom. Duplo više stranica. Ubio se za hodže. Pade hodža, a mi na njega. Udri koliko imaš snage, jer ako se više digne gotovi smo. Amidžić je imao crveni musaf, a ja zeleni. Dere se hodža ko' dijete. Hoćeš više udarati djecu, komunjaro jedna! Pa ga opalim zelenim musafom po glavi. Neću dina mi i imana! Samo me pustite, neću Allaha mi Velikog! Amidžić mu sjeo na noge, a ja na leđa. Pa udri junače kako znaš i umiješ. Tako smo mi njega udarali sigurno pet minuta. Malo se amidžić odmori, a ja pojačam, da držimo kontinuitet. Pa se zamijenimo. Nakon jedno pet minuta ga popustimo. Udarali bi mi njega još, nego nismo više imali snage. Uzmemo Ilmihale i preko vrata. Hodža je ostao ležat na podu. Kad smo došli u avliju, amidžić se nasmija i reče:''E jesmo mu jebali mater, ha?'' ''Jesmo vala!'', odgovorih i uđoh u kuću...

Kad je jednom Tin Ujevic sjeo u jednu kafanu u Sarajevu, bilo mu je dosadno, naravno. Sjeo je u cosak. Svoj otrcani kaput je ostavio na stolici pored, a sal je kulturno stavio na sto. Bio je licem okrenut prema ulici. Neka najruznija konobarica na svijetu ga je pitala sta gospodin zeli, a on joj sa smjeskom odgovori: travaricu, bez vode. Zaustavimo se na konobarici. Bila je ruzna... Donijela je sta joj je receno. Travaricu, bez vode. 'Izvolite gospodine.' Zahvaljujem, ljupka damo, jebe je Tin. Dok se okretala on je lupi po guzi. Ona ispusti neki neartikulisani znak odobravanja i osmjehnu se. Pio je travaricu i gledao kroz prozor. Bilo mu je strasno dosadno. Dvoumio se, da li da napise na parcetu papira neku epohalnu pjesmu, za kasnije narastaje, ili ne... 'Jebo pjesmu, djevojko moze jos jedna, dupla! Moze sad i jedna casa vode, sta se ja glupiram, niko ne pije bez vode ovo govno!' 'Stize!'- odgovori. Zvala se Sanela, i imala je nekih 40-tak godina. 'Izvol'te gospodine. Vi ste onaj slavni pjesnik jelde, poznala sam ja vas.' 'Jesam kurac slavan. Nemam prebijene pare u dzepu. Nemam kuce, nemam stalnog posla. Nemam obaveze nijedne. Ja sam obicni alkoholicar koji luta ko zadnje govno po kafanama, gledajuci ko ce mi platit pice. Ako se ovdje ne skupi svijeta, ja ti nemam odakle platit ovo.' 'Nema veze, gospodine', rece Sanela dok mu je prelazila rukom od koljena pa navise, 'Doci ce vec neko, ne brinite se, a i ako ne platite, ljudi smo, rijesit cemo, jel tako?' Tin Ujevic srknu duplu travaricu u sekundi i naruci flasu votke. Sanela donese i sjede pored njega. 'Reci mi nesto hmmmm... O sebi, Sanela.'-s rukom ispod brade, rece joj Tin. 'Pa znate, ja sam iz željeznog Polja, to je tamo kod Žepča. I ja vam nemam nikog zivog od rodbine. Ni djece ni covjeka. Nisam isla u skolu, cuvala sam ovce kod djeda. Da ima ista zanimljivo o meni, dosad bih vam vec rekla. I eto, bog dade, zaposli me Hamo kod sebe ovdje, i dobro mi je fala bogu. Znam ja Hamu otprije. Nije neka para, al meni dosta. A i nek sam vala pobjegla iz onog Žepča u Sarajvo, da vidim malo svijeta.' Tin je zgranuto pogleda:'Aaaa Sanela, koji si ti jetim u picku maternu. Pa ja ne znam da se o tebi ista moze napisat. Zaista. Evo, meni nije pala ni jedna strofa na pamet. De idi malo do sanka pa navrati kasnije, da vidim mogul sta skontat.' 'Haj dobro gospodine. Samo molim vas, ja sam vrlo osjecajna, znate, ubacite nekih lijepih rijeci. Vi to znate ko niko. Cula sam ja.' 'Dobro, dobro, de ti malo tam.'-odmahuje Tin. 'Hmmm... Sanela iz Žepča. U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenik Žepča, polja Željeznoga. I bljesak slavna šestopera, i miris (miris) Sanele. Tamo, tamo, Saneli da putujem, tamo, tamo, o Saneli da tugujem; da čujem one stare pjesme, da Sanelu ko u bajci tresnem; da više ne znam sebe sama, Sanela se jebe ko Dalaj Lama. Sanela, Sanela zasto me nisi htjela. Sanela, Sanela, jel bolji direktor hotela.. 'Hmmmm, ja kurca i pjesme.. Eee Sanela, izvini, ne moze majke mi. Onda, glupo ti je i ime. Nemam bona sta pjevat o tebi. Ubi me, nece i nece. Sta cu ti ja, sto nemas drugaciju biografiju.' Sanela poce plakati za sankom. Kako je bila tek ruzna kad place. Proklinjala je i zivot i pjesnike koji je ne mogu opjevati i sve sve sve... Tin Ujevic skide sesir. Iz svoje prljave kose koja mu je padala po celu, zamislite ovdje neke bestselerske opise, izvadi par buha i stavi ih na sto. Ocrta im liniju i natjera ih da se utrkuju. Ova krupnija je uzela na startu. Moglo se odmah pretpostaviti da je jaca. Taj prizor rastuzi Tina i, on poce plakati. ‘E majko moja jadna, ti si mene I othranila I jutrima zvala da idem u skolu i bila si tako zastitnicki nastrojena prema meni kad su me djeca iz ulice sutala nogama i... Hmmm, a i marisala si me, necu duse grijesit'-uozbilji se Tin Ujevic. 'Jesi jesi, sunce li ti jebem, i ti si me marisala kujo jedna ofucana. Tokom od kaisa si me udarala po glavi.'-derao se nas Tin Ujevic. E nek te otac varao, jeb’o ti on mater, Ankica je bila milion puta bolja od tebe. Da si valjala ost’o bi pored tebe, i im’o bi normalno djetinjstvo.' Tin je vec podosta votke popio na ex. Poceo je baliti. Suze su mu kapale po prljavoj bijeloj kosulji koja je bila istrpana iz pantola. Udarao je nogama od pod. Kakve su to samo cipele bile. Na jednoj nije bilo pertle, a na drugoj se kao nesto malo i naziralo pri dnu, u nekom pokusaju od čvora. 'I mor’o sam otic’ od kuce kuuurvo jedna. Pis’o sam neke najgluplje pjesme na svijetu, koje se samo meni nisu svidjale, od kojih sam zaradjiv’o za zivot. Jebeeem li ti rod da ti jebem!' Sanela je stojala ukoceno i gledala Tina Ujevica kako se kao retardiran baca po stolu. Kad je opazi on se uozbilji i kroz plac se dreknu:'Sta gledas, dodji ovamo!' Sanela se usra od straha. 'Eto me, eto me gospodine'... Pridje i nage se preko stola. Tin odveza špagu oko svojih pantola i spusti ih. Nije imao gaca. Njegovo splovilo je bilo spusteno. Malo ga prodrma i primjeti se kako osjetno raste. Krv je dolazila u njega... Zadize Saneli suknju i skide joj gacice do koljena. Ona se, jadnica, osloni rukama na sto. 'Hajde, gospodine, stavite ga molim vas.' I Tin Ujevic joj ga stavi, teatralno, kao u sloumoušnu. 'Aaaah!'-jauknu Sanela, znalački. U biti, nije nista osjetila. Tinov kurac je bio pičkin dim. A Tin poce zabijati jace i jace, u stilu porno-glumca. 'Sta je Sanela kurvo, sta places!? Boli li te, aaaa, boliiiii jelde!? Nek boliiii! Mene duuusa boliiii!' 'Boli boli gospodine, bas me ono boli!'-derala se i Sanela da ne bude ofirno. Sto se ljuljao, votka se njihala u dnu boce. Sanela je malo i dahtala, a Tin je slagao neke retardirane face i plakao dok je zabijao Saneli, sazada, u stilu Šiptara iz niskobudzetnih Njemackih pornica. Nakon minut i pol, odluci da istrazi I druge otvore. Nije islo. Bila je cvrsta. Tin poli votke po njoj i kliznu kao da sto godina nije vadjen. Bas kad se poceo zadavati, Sanela kriknu:'Vadi ga, usra se!!!' I Tin Ujevic ga izvadi. Sanela dobi takav proljev da je poprskala naseg pjesnika skoro do lica. Otrca u vece, a Tin Ujevic osta skamenjen, gledajuci u svoju kosulju. 'Pu maaaajku ti tvoju... Šta mi ovo uraaaadi Sanela!?'-zadera se Tin… Sanela nije odgovarala. Nije joj bilo do razgovora vise. Nas boem, bog svih kasnijih narastaja, koji ce vec u srednjoj poceti planirati da od svojih spomenara načine knjige i doktrine, znajuci da ce im to neko objaviti, nadje se u nezavidnoj poziciji. Morao je dovrsiti zapoceto, rucno. Nakon par trzaja, svrsi po kariranom, crveno bijelom, Toma Zdravkovic stolnjaku. Obrisa ga od rub kosulje i sjede na stolicu. Sali i ono malo votke i poce plakati… Noc se vec pocela spustati na Sarajevo. Noc, kao I svaka druga noc. Nije nigdje vjetar zavijao niti se svjetlost sa lampi prelamala preko stakala, dok bi zaljubljeni parovi nestajali niz ulicu, kao sto to cesto znaju raditi na kraju prica. Nego, eto, tek neka najobičnija Sarajevska noc, zanimljiva I pjana kao zimsko bošnjačko sijelo.. I kafana se polahko poce ispunjavati... Svi su se, onako elegantno, smijali usranom Tinu Ujevicu kako sjedi i place...

U cosku kafane sjede vec mrtvi Fjodor, mrtvi Nikolaj, dva mrtva Mihaila, mrtvi Alexandar, i jos par vec mrtvih koje nisam mogao prepoznati od gustog dima. Pred mojim ocima se odrzavala sjednica mrtvih pisaca Rusije. Sjede, piju votku i jedu sir. Raspravljali su zustro. Svirala je glasna muzika u pozadini. Nista od te rasprave nisam mogao uhvatiti. Gledao sam im lica. Bila su tuzna, prosarana borama, brkovima i gustom bradom. Prosarana vremenom. Izgledali su bijedno. Bas kad sam pomislio da je to neka ustaljena rasprava o knjizevnosti, bez mnogo uzbudjenja, zacu se lomljava stakla na vratima. Muzika stade. U kafanu uleti skoro cijeli husarski vod. Zaklase sve do jednog u cosku. Rutinski i bez mnogo razmisljanja. Votka u casama promijeni boju. Neki prosjak sa ulice uskoci i sjede u cosak. Onako krezav i u dronjcima, poce piti krvavu votku sa stola. Trpao je u usta prljavim rukama sir boje krvi. Derao se...Mui sabiraemsja iscezat' v morje bespomostnosti. Daijte nam hotja vui muuziku! I kezio se. Tapsao je mrtvog Lava i Mihaila koji su, onako preklani i zavaljeni preko stola, gledali jedan drugoga tako zabrinuto. Gostionicar dade znak i muzika poce jos glasnije. Pred mojim ocima su umrli nosioci Ruske knjizevnosti. Ja i ona smo se pogledali i zaplakali. Gledao sam se u njenim zjenicama. Napolju je hladna Ruska mecava vejala. Kroz prozor se jos uvijek mogao vidjeti mjesec, visoko na nebu. Htio sam joj reci da mi je stalo do nje. No kako sam mogao kad nam je pred ocima iscezla jedna epoha. Htio sam je uhvatiti za ruku i reci da ne brine. Nisam mogao. Ruke su mi ostajale prikovane za sto. Gledali smo se, a muzika je bila glasna. U sekundama sam se provlacio kroz neke tudje zivote, zivio neka druga vremena. Suze su joj bile tako velike i carobne. Skoro kao oci. Kad bi trepnula, ogromni valovi bi nanijeli katastrofalne stete negdje na obalama Kolumbije, mislio sam. Te noci mi je bilo stalo do nje. Te noci je bila jedina osoba na ovom svijetu koju sam volio. Kako ne voljeti njenu tugu, njenu bol, njenu srecu i osmijeh, njenu rijec, njene pokrete... Te noci nisam znao sta mogu izgubiti. Te noci ona nije bila moja. Tek nekad kasnije cu odsanjati da sam te hladne ruske noci, u tom divljackom pomoru nosilaca Ruske knjizevnosti, u nekoj propaloj kafani, umro i ja, onako beznacajan...

U predvecerje Treceg Svjetskog Rata posmatrao sam djecu kako idu iz skole. Sjedio sam na klupi ispod drveta kojem ne znam imena. Jos jedna prokleta snjezna mecava je upravo odigravala svoju plesnu koreografiju pred mojim ocima. Cinila je sve oko mene udaljenim i nedodirljivim. Svijet je bio s one strane snjezne zavjese. Sad bi ovdje mogli zamisliti neku idilicnu sliku snjeznih mecava i neke romanticne i bestselerske opise... Vidio sam djecu ipak. Djecacici i djevojcice. Umotani u svoje simpaticne kaputice, zadnje krike radnickih plata, sa svim tim salovima i rukavicama raznih boja, djelovali su kao neki pingvini na koje je lov zabranjen jos 95-e. Ti mali Dejtonci su zurili polahko, smijuci se jedno drugome. Neke najnovije matematike i prirode drustva, neke lektire, kajdanke i blokici bili s zabaceni u lazaret edicije njihovih Champions rusacica. Za njih nije bilo ovosjetskih normi, kazala i pravila, cinilo mi se. Ima samo taj, fascinantno im dragi, snijeg od kojeg ne mogu ni jednu postenu grudvu da naprave. Sjedio sam na klupi i gledao ih. Straznjica mi je vec bila mokra, kao i donji ves, a to sam uvijek mrzio. Morao sam onda i ja hodati kao pingvin. Sta li sad rade njihovi vrsnjaci u Sjevernoj Koreji, proleti mi kroz glavu?Da li uopste imaju predstavu o tome kako ce imati sjebano djetinjstvo? Najvjerovatnije. Skupljat ce cahure, dok neki skupljaju slikice omiljneih junaka iz crtica. Udisat ce neki memnjivi zrak iz nekog podruma i gledat ce svoje starije kako krste prste i cupaju kosu. Oni to nece razumjeti na isti nacin kao stariji. Njima ce biti zanimljivo to sto ce imati jedan od najduzih raspusta u svom skolovanju. Izgubit ce domovinu, dobiti raspust svih raspusta. Dovoljno posteno? A onda ce nakon par godina i raspustu doci kraj. Rat ce stati, po nekim mojim proracunima. Neko ce se jednostavno zasititi sve te krvi po malim ekranima. Kad izadju na svjetlo dana, ta malena Sjevernokorejanska populacija vidjet ce razrusene kuce, gelerima prosarane zgrade i krvave ulice. U nekom djecijem vrticu, tamo gdje jenekad stojao tobogan, mali Korejanac sa Sjevera ce ugledati veliki izgoreni tenk i to ce pamtit cijelog zivota. I on i njegovi prijatelji, bar oni koji ce prezivjeti, ce jos dugo, dugo crtati na svakom parcetu papira tenkove, mrtve ljude, avione, zastavu svoje zemlje. U skolama vise nece uciti pjesmice o leptirima, srnama, suncu i potocima. Nece vise citati Male Princeve. Doci ce neki drugi ljudi sa nekim drugim skolskim programima. Doci ce Sjevernokorejski Ibrisimovici, Jaksici i mnogi drugi. Naucit ce ih da mrze, i to vrlo uspjesno. Moja eticka, esteticka i logicka teorija svijeta ni danas nije nesto posebno. I nisam ja boze neki prorok, gluho bilo. Ne predvidjam ja sudbine. Ti si tu nadlezan. Ja sam samo onaj djecak iz Sjeverne Koreje... ‎ ''Volio bih, jedanput, ako sve ovo svrsi, ako jedanput jos postoji, volio bih, mislim, sklopljenih ociju, doci, ma cime, ma kako, do Srnetice, ako jos postoji, da mi s tog povrsnog projektora, ako nije pokvaren, ako ga ima, cuvar Mrtvog Grada, ako je jos ziv, pusti film brace Lumieur:''Ulazak vlaka u stanicu La Ciotat.''

„Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izlečio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od večnosti itd... Delo iščezava u duhu sa smrću. [...] U isto vreme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska reke smrti u Haronovoj barci, voleo sa sobom poneti svoja... celokupna dela... pitam se da li bi bilo lakše tako umreti.“ Ovako je govorio Danilo Kis... Zasto imate potrebu da se bavite spisateljstvom? Jos od davnina, covjek je imao potrebu da ostavi svoj trag na ovom bijednom svijetu. Od pecinskih crteza do dana danasnjeg. Prije su to bili crtezi, znakovi, danas su to vec kilometarski postovi. Danas, svijet interneta je postao odlican prostor za svakog covjeka zeljnog paznje da prodje u eter, da se cuje njegov glas, procita njegov tekst. Svi zele da se bas njihova zivotna prica cuje. Bloger je postao svojevrsni zid po kojem svako piskara sto mu padne na pamet. Veliki procenat tih nazovipisaca su pubertetlije. Teme kojih se doticu su prizemne. Nesretne ljubavi, slomljena srca, rastanci, maturske veceri, izlasci, nedoumice. Pateticni postovi koji iziskuju osudu zdravog razuma. Sve te mlade osobe zahtijevaju komentare na svoje postove. Broj komentara je postala mjerna jedinica za kvalitet posta. A kvaliteta je vrlo malo, ili nimalo. To nije ni bitno. Bitno je svakog dana napisati po jedan post kako ne bi bio zapostavljen od strane drugih korisnika. Naravno, svoje postove oznacavaju pod tagovima knjizevnost, umjetnost,poezija. Ti tagovi su tu kako bi njihov post procitalo sto vise ljudi. Postavlja se pitanje: Da li je moguce takve stvari svrstati u knjizevnost? I: Kako neko moze doci na bloger s nadom da ce procitati nesto ''umjetnicko''? Nemoguce je. Ne zavaravajmo se. Treba cvrsto stati i reci ne svim tim nazovipiscima zeljnim slave kroz citanje svojih prica. To sto radite, to nije umjetnost, nije knjizevnost, nije proza, nije poezija. Naucite razliku izmedju knjizevnih i ostalih tekstova. To je poeticnost jezika. Vi je nemate. „Budite sve što vam drago i što najbolje odgovara vašem pogledu na svet, samo nemojte, za ime sveta zaboraviti da to jednom stavite na hartiju. Predlažem vam da izjavite kako je ovaj kurvinski svet bio svirep i pokvaren prema vama, te da niste imali drugog izbora osim da od njega budete i svirepiji i pokvareniji, već prema tome koju nam vrstu zla ispovedate. U stvari, ne shvatite ovo sasvim doslovno: budite rđavi, ako već morate, samo, kumim vas bogom, ne pravite od toga ni knjige ni doktrine.“

 Dosao je izdaleka.. Dosao je u Sarajevo..

 "Inače, pretpostavljamo da je profesor Woland već došao u naš grad jedinim putem kojim se u grad može ući i jedinim putem kojim se iz grada može izići, a mi znamo koji je to put."

 Ljudska glupost i vjerovanje u nemoguce je jedini put koji je Wolanda doveo. Ljudi mu dolaze u skupinama, autima, autobusima i iznureni. Dovode mu svoje najmilije kao zrtve koje se trebaju prinijeti nekom velicanstvu. On daje vid slijepima. On daje sluh gluhima. On pokrece nepokretne. On daje novi zivot i nadu u novo sutra...

 O njemu se malo zna. Tek toliko da bi mu hiljade i hiljade smrtnika povjerilo svoje zivote. Rak se odvajkada lijecio na psihickoj bazi...

 Woland u Sarajevu uzima hiljade na dan. Hiljade maraka, hiljade izgubljenih dusa. Najlakse je neprijatelju prici kad je oslabljen.
 Bit ce mi zao svih tih ljudi za par mjeseci. Bit ce mi zao kad silna energija iscezne, a oni opet postanu samo prazne ljuske koje lutaju zemljom. Energija ce se vratiti Wolandu...

 On ce ici dalje. U neku drugu zemlju. I tamo ce opet da dize ruke u zrak praveci oblik trougla, moleci Lucifera za jos jednu dozu...

 A vi mu idite.. U skupinama, autima, autobusima i iznureni... Vodite mu svoje najmilije... Vjerujte u pomoc od nekog vaseg ''alaha'' koja stize preko nekog njegovog izaslanika. Dajite mu pedeset hiljada maraka na dan za ulaz, samo da ga vidite, da vas dodirne svojom Mesijanskom rukom...

 I dajite mu bar po pet maraka svaki od vas za carobnu vodu... ZemZem vise nije u modi... Neka vam taj izaslanik uci na vodu koja u kamionima stize iz Sarajevske pivare...

 I vi pozurite s pijenjem, jer se energija u njoj zadrzava samo 24 sata...